Moć priča

„Čekaj da ti ispričam nešto.“ Kada to kažete, postura osobe s druge strane se promijeni, uši načule, pojave se znatiželjan pogled i otvoren um sa hrpom upitnika. Što li mi sad imaš zanimljivog za ispričati? Kad pričate priču, ljudi uspore i slušaju što im govorite.

Priče su stoljećima korištene kako bi se pojednostavio ovaj osebujan i kompleksan svijet, te prenijele informacije. Uz pomoć priča, lakše se shvaćaju činjenice, postaju pamtljive i prepoznatljive, događaji postaju življi, a ljudi empatičniji. Kada nekoga želimo u nešto uvjeriti najčešće ćemo koristiti činjenice i brojke. Neuroznanstvenici govore da naš mozak nije stvoren da pamti činjenice duže vrijeme, već da razumije i zapamti priče.  Neki autori govore da su priče „ljepljive“ te da iz tog razloga ostaju duže u memoriji. Postoji istraživanje koje je otkrilo da je 22 puta veća vjerojatnost da ćemo se sjetiti činjenice kada je umotana u priču. Još jednom, 22 puta su priče pamtljivije od činjenica. O tome ćemo u nekom drugom tekstu.

Gotovo u svakoj literaturi o prezentacijama ili o predstavljanju novog proizvoda, sebe ili druge osobe,  priča odnosno storytelling je osnovni korak. Ljudi će vas prije razumijeti i zapamtiti vašu priču nego referirane činjenice. Priče imaju moć utjecati na druge. Uzmimo za primjer vašeg prijatelja koji je kupio novu fotelju i oduševljeno odbija vaš poziv za sastanak.

• Frende, u oblacima sam.

S druge strane: Molim?

• Na Maldivima sam. Genijalno je, ajme kako je udobno. Samo mi još fali palma i vruć pijesak pod nogama. Mohito imam.
• Je li sve ok kod tebe?
• Kupio sam novu fotelju, guštam cijeli dan. Hajde navrati na mohito.

3 min kasnije…

Din don. Evo me.

Kakve slike ste imali u glavi dok ste čitali ovaj mali skeč? Jeste pomislili na one divne pješćane plaže, šum mora, palme, kokose i divno plavetnilo svuda okolo? To je moć priča.

Naš mozak je koncipiran tako da instantno stvara slike. Slušanjem ili čitanjem priče osoba automatski prebacuje fokus i pretvara priču u njegovo vlastito iskustvo ili ideju. Moć priče dijelom proizlazi iz emocija. Priče aktiviraju naš mozak da sudjeluje na različite načine – fiziološki, emocionalno, intelektualno. Priče nam omogućuju da iskusimo svijet prije nego ga stvarno doživimo. Pričom možemo simulirati iskustvo, tako da potaknemo želju, interes, da se povežemo s ljudima, potaknemo emociju.

Da pojednostavimo, vi ćete nakon odlaska od prijatelja, nazvati drugog, trećeg, ispričati priču kako se vaš dragi prijatelj uvalio u fotelju, nabio šešir i pije mohito, a tada će neki peti nazvati vašeg prijatelja i pitati: Hej, gdje si, ima li što novog, kako je na Maldivima? Jesi se namazao zaštitnim faktorom ili si izgorio kao rak? S druge strane, ako vam se dopala ta fotelja, ako je udobna i daje poseban osjećaj, hoćete li možda podsvjesno, ili čak i svjesno razmisliti o tome da zamijenite svoju? Ionako je već stara, malo se udubila i stalno popravljate onu deku na njoj koja skriva njene godine i tragove vesele fešte za vaš okrugli rođendan. A i zapravo, nova fotelja bi se bolje uklopila nego ova.

Priče moraju biti uvjerljive. Vaša publika treba zaroniti, osjetiti borbu, akciju, iskusiti emociju, povezati se s protagonistom priče i angažirati se tako da će, kada se pruži rješenje, djelovati u skladu s pričom. Ovo je bit uvjerljive priče, a ona počinje stvaranjem znatiželje. Kada stvorite znatiželju imate potpunu pažnju publike i utjecaj da se sjete segmenata koje nisu smatrali bitnima. Priče aktiviraju emocije slušatelja i zadržavaju njihovu pažnju.

Najbolji način da se publika usredotoči je dati zanimljive, ali namjerno nepotpune informacije. Strateški redoslijed jasnoće i znatiželje istovremeno će zadovoljiti njihovu potrebu da znaju osnove, a istovremeno ih potaknuti da znaju više. Nepotpune informacije prirodno potiču ljude propitkivanju, odnosno rješavanju problema, a ukoliko vas samo slušaju, bez mogućnosti komuniciranja, njihovi umovi će u te praznine ubaciti će dio sebe – svojih vrijednosti, sjećanja, emocija i pristranosti, te postati aktivni dio priče.

Priče potiču na akciju. Ljudi su emocionalna bića i emocije najvećim dijelom upravljaju našim odlukama. Logika će vas potaknuti na razmišljanje i analizu, ali najčešće ćete djelovati u skladu s emocijama. Emocijama i unutarnjim dijalogom ćete sami sebi ispričati priču i sami se uvjeriti u to što želite (da to i trebate).

Vratimo se još malo na vašeg prijatelja i poziv na sastanak. Da ste se susreli i on vam prilično hladno govori da je kupio fotelju. Pa ono, plava je i… ok je… Razgovor bi vrlo brzo otišao u nekom drugom smjeru. Nema priče, nema emocija.

Jednom kad čujete priču, poistovjetili se s njom ili ne, dopala vam se ili ne, teško ju je zaboraviti i zanemariti. Toliko su moćne.